- djevojka
- 16 godina
- neprimjetna
- neprimjećena
- voli biti sama
- ...
- nije važno
- lažljivica
- "So much more I wanted to give to the ones who love me...
I'm sorry."
All that is gold does not glitter,
Not all those who wonder are lost;
The old that is strong does not wither,
Deep roots are not reached by the frost.
From the ashes a fire shell be woken,
A light from the shadow shell spring,
Rnewed shell be the blade that was broken,
The crownless again shell be king.
- Tolkien
nedjelja, 20.01.2008.
Love.
If it wasn't love, it was a lot like it. Always and forever
William Shakespeare: You will never age for me, nor fade, nor die.
Lord Wessex: How is this to end? Queen Elizabeth: As stories must when love's denied: with tears and a journey.
evo, već sat vremena pokušavam nešto napisat... ali ne mogu... ne ide.
toliko je toga u meni, toliko svega, misli u mojoj glavi, a opet, kao da sam potpuno prazna... neka bujica riječi željela bi izaći iz mene, željela bi utjeloviti sebe, odnosno mene na papiru, no nikako da pronađe svoj put van... ostaje unutra, a papir ostaje i dalje prazan...
ne znam zapravo što želim reći... ako ikoga zbunjuje i plaši moja pojava, onda sam to ja sama. više se ne razumijem... ova osoba u mojoj glavi - to nisam ja. to nikako ne mogu biti ja. gledam se, razmišljam o sebi i ne mogu vjerovati da je ta osoba kroz čije oči gledam, čiji život živim, čije misli čitam... da sam to ja. nemoguće. ja nikad ne bih mogla biti takva jer ova osoba s kojom živim, čije tijelo dijelim, ona je potpuna suprotnost meni...
kad bih nabrajala sve ljudske mane, sve one koje ne volim, sve bih ih našla u sebi. kako sam, dovraga, mogla postati ovakva? zašto sam postala sve ono što mrzim?
--------------------------------------------------------------------------------------------------------
ok, neću više biti tako dramatična. ne želim pretjeravati. ne želim da osoba koja bi ovo mogla pročitati misli da sam depresivna ili pesimistična, da ne vidim pravu stranu stvari i da, zapravo, nije sve tako crno kao što si ja to mislim. ipak, ne mogu reći da se volim.
ono što ja osjećam prema sebi daleko je od toga. ono što osjećam sličnije je preziru jer sam tako isprazna i plitka. lažljivo dijete koje se boji istinu i samoj sebi priznati. koje ne može podnijeti posljedice vlastitih djela. koje za svoja djela nikad neće preuzeti odgovornost. koje je preponosno da bi priznalo da je pogriješilo.
a toliko sam puta pogriješila. gotovo svaki korak koji napravim je pogreška. svaka riječ koju kažem. i mrzim svaku riječ koju sam izgovorila jer svaka me je učinila idiotom u očima drugih, a najviše u mojim očima.
svo ovo vrijeme sam se pretvarala da sam nešto što nisam, nešto što toliko želim biti. ono što nikad neću biti.
zapravo sam tako mala i sitna... i nebitna... ni ne zaslužujem biti bitna.
...ne znam pričati. riječi koje izgovaram toliko su drugačije od onoga što želim reći. u glavi imam pomno isplaniranu rečenicu, svaku riječ koju trebam reći, sve... a onda kad poruka dođe od mozga do usta sve se zajebe i ... ništa.
to je jedan od prvih razloga zbog kojih sam se odlučila na ovaj blog. jer ne mogu više svoje osjećaje zadržavati u sebi. trebam nekoga da mi kaže da sam u redu, da ono što osjećam nije krivo. da ima nešto u meni, da nisam prazna.
govorom to nikad ne bih mogla učiniti. nikad nikom, pa ni sebi u lice ne bih mogla priznati što osjećam... kad to napišem nekako je lakše...
i zato postoji ovaj blog. da tko god želi može pročitati riječi mojih osjećaja, kad ih već neće čuti.
no čini mi se da blog nije poslužio svrsi. evo u ovih par mjeseci, ne znam točno koliko, nisam napisala pošten post. nisam napisala ono što sam zapravo htjela, sve je nekako suzdržano, neizrečeno. malo je mojih riječi.
pomalo iz straha. jer ne mogu reći da je tek tako jednostavno otkriti svoje najdublje osjećaje... bilo kome.
ipak, rekla bih da je glavni razlog tome što ni ja sama nisam potpuno načisto sa svojim osjećajima, što ih sve nisam još ni sebi priznala... kako bih onda mogla bilo kome drugom?
ovaj post nema smisla. nisam ga mislila napisati. nisam željela napisati nešto ovakvo...
ali valjda mora postojati jer je prvi korak u mom naumu da sama sebi priznam ono što osjećam, da napokon shvatim što jesam, a što nisam, što želim, a što ne...
look into the future, what do you see?
I really nead to know is there a place for me.
tell me where do we go from here. take me as you find me, for what I am,
and when I make mistakes, please understand.
and as long as I know you're near,
there is nothing for me to fear.
_________________________________________________________________
if we're gonna survive, the dream must stay alive
Mislim da je vrijeme za novi post...
Pa evo ga, NOVI POST:
Sad je samo pitanje o čemu, dovraga, da pišem!
...
Evo, možda malo o onome što mi se događalo posljednjih dana, odnosno tjedana ili bolje rečeno
mjeseci, i što mi, nažalost,u posljednje vrijeme najviše od svega okupira mozak: Isti glupi profesori predaju iste glupe predmete u istoj glpoj školi svaki prokleti dan!
Svaki dan isto. 6.00 ujutro, pokušavam se probudit. Odklipsam u školu. Još uvjek se pokušavam probudit, al j****u život, ne ide! Do petog sata shvatim kakvo sam sranje obukla na sebe i da mi se šminka razmazala ... Doklipsam kući. Učim ili ne učim. Ne radim ništa korisno ni zabavno, a kamoli pametno. Možda u međuvremenu nešto pojedem. Odem spavat.
ili
Probudim se. Bauljm po kući. Jedem jer sam za to jedino sposobna. Ne učim. Odem u školu. Jedem jer mi je dosadno i polako, kilu po kilu, neprimjetno se debljam, al na kraju sve izađe na vidjelo... Dođem kući. Odem spavat.
Eto to je bio moj život u posljednjih mjeseci: kuća, škola, kuća. Osim toga MOŽDA PONEKI zanimljiv vikend... Ništa osim proklete rutine! Ništa osim toga... Dođe mi da se ubijem...
Sad je evo tu i kraj školske godine...ajde nadam se da ću proć... Ma hoću (nadam se!), samo pitanje je kako? Al neću sad o tome, pa da se samo još više iživciram...
Nisam namjeravala pisat o školi... Dovoljno mi je u njoj biti svaki dan, pisati o njoj, to je previše... Ali nemam o čemu drugom. Pokušavam se skoncentrirat na školu, koliko mogu (al ne ide baš!), ispravit malo ocjene i to...
Ah prokleta kolotečina!...
Eto došao je kraj ovom postu, šestom po redu. Riječ bijaše, po prvi, a nadam se i poslijednji, o školi, toj neizbježnoj......nečemu.. Ali neka, i to će jednom proć, a onda će mi, možda biti žao..bar malo. Jer ipak ima i u školi dobrih dana...samo što se trenutno ne mogu sjetit ni jednog .
....................We don't need no education....................
....................We dont need no thought control....................
....................No dark sarcasm in the classroom....................
....................Teachers leave them kids alone....................
....................Hey! Teachers! Leave them kids alone!....................
....................All in all it's just another brick in the wall.....................
....................All in all you're just another brick in the wall.....................
sometimes I feel like I don't have a partner
sometimes I feel like my only friend
is the city I live in, the city of angels lonely as I am, together we cry I drive on the streets, 'cause she's my companion
I walk throught the hills 'cause she knows who I am she sees my good deeds and she kisses me windy
I never worried mow that is a lie
I don't ever want to feel like I did that day
take me to the place I live, take me all the way it's hard to believe that there's nobody out there
it's hard to believe that I'm all alone at least I have her love, the city she loves me
lonely as I am, together we cry UNDER THE BRIDGE DOWNTOWN IT'S WHERE I DREW SOME BLOOD
UNDER THE BRIDGE DOWNTOWN I COULD NOT GET ENAUGH
UNDER THE BRIDGE DOWNTOWN FORGOT ABOUT MY LOVE
UNDER THE BRIDGE DOWNTOWN I GAVE MY LIFE AWAY
away...
Posljednjih dana sam pokušavala napisati nešto što bi imalo smisla, no, kao što se vidi iz priloženog, ni jedan od mojih pokušaja nije uspio... Rekla bih da je svemu tome razlog ovo zajebano raspoloženje u kojem sam. Tužna sam, sretna i još nešto treće, a sve to u isto vrijeme.. Blesavo, poprilično blesavo!
dok ne uđem u neku pametniju fazu, to je sve
"malo ih je među nama koji se nisu ponekad probudili prije svanuća, nakon jedne od onih noći užasa i jeze, kad kroz moždane vijuge puze sablasti, užasnije od same stvarnosti i prožete živom zbiljom koja se krije i vreba u svemu groteskom, a gotskoj umjetnosti daje onu stoljetnu životnost jer je baš ta umjetnost, rekao bih, umjetnost onih čiji je um bio zahvačen morom teških snova. kao da neki bijeli, uzdrhtali prsti promiču kroz zastore. crne, fantastično uobličene, nijeme sjene prodiru u kutove sobe te se tamo skutre i čuče. vani se bude ptice u krošnjama ili se čuju koraci ljudi koji idu na posao ili vjetar stenje i uzdiše silazeći sa svojih visina i šulja se oko zamrlih domova kao u strahu da ne probudi spavače, ali ipak ne može svojim hukom ne izagnati san iz njihove grimizne špilje. dižu se vela, jedno za drugim, vela maglovita praskozorja i stvarima se malo po malo vraćaju oblici i boje, i mi gledamo kako u osvitu dana svijet ponovno poprima svoj vjekovječni izgled. u mutnim se ogledalima ponovno odražava život. ugasle svijeće strše na mjestu gdje smo ih ostavili, a kraj njih leži napola razrezana knjiga koju smo čitali, ili umjetni cvijet s peteljkom od žice kojim smo se zakitili na balu, ili pismo što smo ga se bojali pročitati ili smo ga pročitali bogzna koliko puta. i nama se čini kao da se ništa nije promijenilo. iz nestvarnih sjena noći vraća se stari život, nama dobro znan. a nama je produžiti u toj životnoj stvarnosti ondje gdje smo je prekinuli, i u nama jača onaj užasni osjećaj potrebe za trošenjem energije na svakojake dosadne i stereotipne navike ili, možda, divlja želja , da jednog jutra, kad otvorimo oči, ugledamo svijet koji bi preko noći bio nanovo stvoren i preobražen, nama na radost i veselje - svijet novih oblika i boja, u kojem bi svaki predmet poprimio novi izgled ili sadržavao nove tajne - svijet u kojem prošlosti porpada vrlo malo ili nikakvo mjesto, ili gdje barem neće i dalje postojati u obliku svjesnog osjećaja dužnosti ili kajanja, jer čak i sam spomen na radost ima svoju gorčinu, a sjećanje na užitak ima svoju bol."
ponekad se osjećam ko govno...
ponekad poželim da me nema, da nestanem...ne da umrem, samo da se nikad nisam rodila...
ponekad poželim pobjeći...kupiti kartu, ući u vlak, otići... zauvijek...
gledam ih po cijele dane, ljude dovoze, odvoze... dolaze, odlaze... zovu me, nude pomoć... zauvijek...
... i onda odu, a ja ostajem...
... U mladoj travi
Tad se javi
Zviždanjem glasnim prvi kos.
I gle! od pjesme žutokljunca
Odjednom vrt je prepun sunca.
Tiptip... do puta
Doskakuta,
I digne krilo, pa se sunča.
A onda se u travu vrati,
I sluša gdje ga hvale vlati.
(D. Cesarić)
Sjedim u travi.
Al ne sjedim sam.
Na različku, što se lako njiše
Do mojih nogu, sjedi jedan leptir,
I mirno med mu iz modrine siše.
Ne boji me se. Kao da se sviko
Već posve na me.
Ne smeta nas niko.
(D. Cesarić)
), samo pitanje je kako? Al neću sad o tome, pa da se samo još više iživciram... 
.
